Izborno predvečerje

Autor: Danica Popović

Svuda gde su se delile besplatne akcije, na dugi rok dobitnici nisu bili ni političke partije ni građani već – tajkuni. Cela Rusija tako je dospela u vlasništvo dvanaestorice barona, od kojih nijedan pre vaučerske privatizacije na svom računu nije imao više od deset hiljada dolara

Mislim da za jednu vladu nema ničeg lepšeg od predizborne kampanje.

Tada se, kako je već dobro poznato, svaka vlada opušta – nema reformi, nema ozbiljnih tema, samo deliš pare, šetaš se kroz medije i sa’ranjuješ političke protivnike. A kada u toku kampanje počnu da govore o ekonomiji, uvek se razbolim: tako su zabrinuti, a tako šuplji. I niko, ali niko iz tih savetničkih timova bilo čemu da ih nauči, idu tako i (očigledno samostalno) prodaju maglu. A, pošto ja, ipak, mislim da je došlo vreme prosvećene demagogije, kada već hoćemo u Evropu, red je da vam otkrijem pokoju tajnu zanata.

Evo tajne našeg zanata: da bi neka ekonomska mera bila dobra, ona ne sme biti dobra samo za jednu interesnu grupu, i to samo na kratak rok, o čemu uglavnom jedino i slušamo od političara. Ako ta mera istovremeno ne donosi boljitak za sve, na neki duži rok, onda cela stvar ne valja ništa. A šta to u stvari znači?

Sporno brendiranje

Evo, uzmimo na primer onaj famozni Savet za brendiranje Srbije. Zašto, šta je tu (osim Milke Forcan) bilo sporno? Pa sporno je to što se manija veličine, od koje boluje svaki stanovnik Srbije, tvrdeći da mi moramo da imamo svoj brend, ovom akcijom direktno pretvara u priliv novca u džepove najmanje dve interesne grupe, ali o tome malo kasnije. A sada pitanje: ako je nešto stvarno brend u nastanku – roštilj, kajmak, ili onaj festival u Guči, treba li stvarno svi mi to da finansiramo? Ako je to neki profitabilan posao, zašto bi država u taj posao ulagala novac? A ako taj posao nije profitabilan, opet isto pitanje - zašto bi država u taj posao ulagala novac?

Da bi neka ekonomska mera bila dobra, ona ne sme biti dobra samo za jednu interesnu grupu, i to samo na kratak rok, o čemu uglavnom jedino i slušamo od političara. Ako ta mera istovremeno ne donosi boljitak za sve, na neki duži rok, onda cela stvar ne valja ništa
Na kratak rok, ovde dobijaju dve interesne grupe – jedna, koja pravi brendove, a treba joj pomoć, i druga, koja deli pare onima koji prave brendove. Da preciziramo: ovi drugi daju naše pare, a zauzvrat dobijaju državni uticaj i društveni ugled, što Srbija baš i nije mogla tako lako da proguta. Ovo je loša mera, zbog toga što u državi koja samo ume da deli novac porezi moraju ostati visoki. Dakle, loša mera.

Ili ona čuvena akcija – dajemo stotinu evra po hektaru! Opet dobija samo jedna interesna grupa koju opet, gle čuda, čine tajkuni i političke partije! I kada se ovako postave pravila, onda treba samo da poseduješ preko 20.000 hektara i dobiješ preko dva miliona evra, ništa da ne radiš, samo pokažeš tapiju i gotovo! Pa onda dobija Demokratska stranka koja se i dan-danas kune da je ova mera sjajna, a tek na kraju naći će se seljaci sa malim posedima, dok svi ostali gube. I ovo je oproban recept za neuspeh.

Hrvati su, recimo, to već uradili i potpuno „uspavali“ poljoprivredu, a sada se guše u nastalom spoljnotrgovinskom deficitu. Ali, šta mari što smo svi znali da je ta mera na dugi rok loša, trebalo je osigurati izbornu pobedu, a pri tome nekako i zadovoljiti interese onih koji su te izbore finansijski podržali. Ako ipak u Srbiji uopšte nije bilo tako, nego se ovde to sve spontano dogodilo, tek onda ću postati veoma, veoma zabrinuta za Srbiju.

Akcije za Duška Dugouška

Ili novi izum - jer idu novi izbori - dajemo besplatne akcije svim građanima Srbije. Ovoga puta namera je da dobitnici budu svi punoletni građani, dakle većina, šta bi se tu onda moglo zameriti? Pa samo to što građani i neće biti dobitnici, nego „naivčine“ iz onog crtaća sa Duškom Dugouškom. Ovde je jedini, trenutni i najveći dobitnik vladajuća koalicija, koja sebi pribavlja jedno uvećano biračko telo. Sada, naime, akcije dobijaju svi punoletni, od kojih mnogi do sada nikada nisu ni glasali, ali pitam ja vas hoće li sada imati petlju da apstiniraju, kada znaju da će besplatne akcije videti samo ako ovi opet pobede na izborima. A kao i svuda gde su delili besplatne akcije, na dugi rok dobitnici nisu bile ni političke partije ni građani već – tajkuni.

Cela Rusija tako je dospela u vlasništvo dvanaestorice barona, od kojih nijedan pre te (vaučerske) privatizacije na svom računu nije imao više od deset hiljada dolara. Loša mera za Srbiju, iz jednostavnog razloga što se ovde niko i ne pita – a zašto se uopšte ta preduzeća privatizuju? Zato što je tako naredio MMF, zato što su na vlasti neoliberali, ili zato što država ne ume dobro da upravlja javnim preduzećima, te je usluga loša, a cene previsoke, dok njihovi feudalno-partijski izabrani direktori vešto skrivaju svoje menadžerske kvalitete? Loša mera, jer ovde stvarno na kratak rok dobija samo jedna interesna grupa, u liku vladajuće koalicije, a na dugi rok dobijaju samo tajkuni.

Znam, ni mi u Srbiji, naravno, ne možemo očekivati da se baš nikada ne napravi nekakav izlet u populizam, ili da se baš nikada ne desi da neka naša politička partija pragmatično i cinično ne prosledi naš novac direktno tajkunima u džepove. Isto tako znam da se nekada iz loših poteza izrode i neke neočekivane koristi. Evo jednog: ko bi se nadao da će, odmah pošto su počeli razgovori o besplatnim akcijama, u narodu i medijima nestati sve priče o tome kako je svaka privatizacija u stvari samo jedna velika krađa i ništa više. Jer, kada ja dobijam hiljadu evra, makar na papiru, to više i ne može da bude krađa, zar ne? I tako je G17+ uspela da ućutka neprijatelje privatizacije, makar do sledećih izbora.

E sada, ostaje pitanje kakvu to sliku o sebi pravi Srbija, kada partije sistematski, šakom i kapom dele tuđ, u stvari naš novac, dok na dugi rok korist od toga ubiraju samo tajkuni? Pošto se stvari mnogo bolje na tuđem primeru, evo, setimo se šta su ozbiljni investitori mogli da zaključe u trenutku kada je iz Makedonije stigla vest kako tamošnja ministarka policije (!!!) izgleda vozi ukradeni automobil Dejvida Bekama i kako je spremna da mu ga vrati, ali jedino ako sam Bekam uspe da dokaže svoje vlasništvo? Je li onda čudno što neki strani investitori neće u Makedoniju? Meni nije.

Ali se bojim da se nikome od ozbiljnog poslovnog sveta neće dopasti ni to što Srbija formira ambijent u kome su najveći dobitnici upravo političke partije i njihovi finansijeri, a političari raspredaju priče o srpskim brendovima, besplatnim akcijama ili bilo čemu drugom što narod voli da čuje, makar u stvari nemao ništa od toga.